Zovem se Svetislav “Lisac” Lukić i već godinama čuvam jedno staro, jednostavno verovanje – da kafana nije samo mesto, već način života. U kafani se ne gleda na sat, već u čoveka. Tu se ne meri vreme, već trenutak kad pesma počne sama da teče, kad čaše zazvone, a priče se rode bez plana i bez potrebe da ih iko zapisuje.
Ja sam ih, eto, zapisao. Ne da bih bio pametniji, već da bi svaka ta kafanska večer imala svoje trajanje i kad svetla utihnu. Rođen sam u Nišu, među ljudima koji su znali da se sve na svetu može popraviti – osim propuštene prilike da nazdraviš s prijateljem. Odrastao sam uz miris pečenog mesa, tamburicu iza ćoška i razgovore koji su se nikad nisu završavali.
Kafana Lisac je moje mesto i moj svet. Tu se ljudi sreću, mire, pevaju, pa opet ćute zajedno kad ih pesma preplavi. I sve što ovde pročitate – svaka priča, svaka anegdota, svaka rečenica – rođeno je za stolom, u razgovoru, uz osmeh, ponekad i uz suzu.
Ne pišem da bih učio druge kako da žive, nego da ih podsetim koliko lepote ima u običnom trenutku, kad neko kaže „sipaj još jednu, da ispričam nešto lepo“.
Ako ste ikad došli u kafanu ne zbog pića, nego zbog ljudi – razumemo se bez mnogo reči.
Dobrodošli u Kafanu Lisac, gde se pesme ne naručuju, već rađaju iz srca.
Ako vam se neka dopadne, slobodno je ponesite – ne naplaćuje se ništa osim iskrenosti